Index ¦ Archives ¦ RSS

Koliko su američki lekari zadovoljni svojim poslom?

Izgleda, ne previše:

We found that 60% said they would retire today if given the opportunity. What was worrisome is that this is up from 45% in 2008,” Walker says. “We also know from the survey that we disaggregated it into certain categories, 47% of physicians under 40 said they would retire today if given the opportunity.”

(via HealthLeaders Media)

Compared with a probability-based sample of 3442 working US adults, physicians were more likely to have symptoms of burnout (37.9% vs 27.8%) and to be dissatisfied with work-life balance (40.2% vs 23.2%) (P < .001 for both). Highest level of education completed also related to burnout in a pooled multivariate analysis adjusted for age, sex, relationship status, and hours worked per week.

(via Archives of Internal Medicine | Burnout and Satisfaction With Work-Life Balance Among US Physicians Relative to the General US Population)

Prvi članak je komentar na ovu anketu (pdf) preko 13.000 lekara. Deo o zadovoljstvu i moralu počinje na 18. strani. Najzanimljivije stavke:

  • 58% svoj moral ocenjuje kao donekle ili vrlo negativan; 80% ih misli da su im kolege takve.
  • Pre četiri godine, 73% bi ponovo izabrali istu profesiju; ove godine—-66%.
  • Doduše, 42% bi medicinu preporučili svojoj ili deci prijatelja—-2% više nego 2008.
  • Meni najbliže srcu: 60% lekara bi odmah u penziju, da mogu; 2008. to je htelo 45%.
  • Kad se rezultati podele prema uzrastu i polu, najveći pesimisti bili su muškarci stariji od 40.

Najčešće navedeni negativan faktor bio je strah od tužbi koji tera na defanzivnu medicinu. U top pet bili su još problemi sa naplatom i državnom regulativom1, ludačko radno vreme, i nemedicinska papirologija—-triplet koji se svodi na jedan suštinski problem: da biste od državnog osiguranja2 dobili bilo kakvu nadoknadu morati popuniti gomilu formulara, ili sami, ili nekoga da platite. U svakom slučaju, duže ste na poslu.

Ništa od ovog me previše ne dotiče, kao ni bilo koga ko je još uvek na specijalizaciji. Naplatom se ne bavimo, o tužbama ne razmišljamo pošto su za nas još uvek odgovorni nadređeni, a sa radnim vremenom znate koliko je sati kad je skraćenje na 80 sati nedeljno od pre 7-8 godina bilo dočekano sa oduševljenjem. Kad se školovanje završi, najmanje zadovoljni biće oni koji su (sub)specijalizaciju birali prvenstveno prema očekivanim prihodima—-uglavnom Amerikanci sa ogromnim dugovima koje treba vratiti. Na stranu ono da treba stvarno voleti svoj posao ako se isti sastoji iz 50 rektalnih tušea na dan—-tarifa za svaku proceduru se menja svakih par godina, a ne određuju je lekari već osiguravajuće kuće. Ako vam je poslovna strategija to da odradite bar tri kateteriazacije dnevno da biste ostali u crnom, pa vam Medicare svojim novim cenovnikom smanji prihod za trećinu, počećete da stavljate stentove i tamo gde ne treba.

Zašto su žene i omladina zadovoljniji, ili pre—-manje nezadovoljni? Pretpostavljam zato što više njih radi sa skraćenim radnim vremenom, na smenu, i za drugog3, što sve jako podseća na—-specijalizaciju (osim onog dela o skraćenom radnom vremenu). Ono što bih ja hteo—-onkologija u nekoj univerzitetskoj bolnici—-je baš to, sa dodatnim bonusom da vreme mogu da podelim između klinike i laboratorije. Istina, za značajno manje para, ali bože moj. Bitna razlika između nezadovoljnih, razočaranih, o-samoubistvu-razmišljajućih starijih doktora i ostalih je mesto koje novčana kompenzacija ima na listi prioriteta.

A tu je uvek i Novi Zeland.


  1. Sa dva kraja: ko zarađuje na procedurama misli da nije plaćen dovoljno, ko ne radi procedure žali se što ne može da naplati onih 45 minuta provedenih u ubeđivanju morbidno gojaznog dijabetičara koji se oporavlja od šloga da prestane da puši; i jedni i drugi bi se sa osiguravajućim kućama najradije obračunali u stilu Tajlera Durdena

  2. Nasuprot široko rasprostranjenim zabludama, ovo postoji i bez toga bi devet desetina bolnica, uključujući moju, moglo samo da stavi katanac na vrata. Pogledati Medicare i Medicaid na Vikipediji. 

  3. Uglavnom bolnicu. Ovo se u Evropi obično podrazumeva, ali je ovde relativno nov koncept pošto je donedavno većina lekara bila samostalna ili radila u malim grupama, i vodila računa o pacijentima gde god oni bili—-u ordinaciji, kod kuće ili primljeni u bolnicu. Dobro za kontinuitet, ne tako dobro za vaš privatan život ako imate par jako bolesnih pacijenata. 

© Miloš Miljković. Built using Pelican. Theme by Giulio Fidente on github.